S razvojem nogometa odnosno povećanjem tempa, brzine i dinamičnosti igre te tehničko – taktičkih zahtjeva rasla je i važnost kondicijske pripreme. Sve veći broj utakmica iziskuje od igrača visoke standarde koje moraju ispuni što za sobom povlači važnost kondicijskog treninga. Milanović, Jukić i Šimek (2003) navode da je kondicijska priprema složen i sveobuhvatan proces primjene različitih programa za razvoj i održavanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti i morfoloških obilježja sportaša. Osnovna zadaća kondicijske pripreme je unapređenje treniranosti i sportskih rezultata tj. onih sposobnosti koje su neophodne za provođenje trenažne i natjecateljske aktivnosti. Prema tome, kondicijski trening se može definirati kao proces unapređenja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika i zdravstvenog statusa sportaša. Uspjeh u nogometu ovisi o velikom broju sposobnost, znanja i osobina koje se odgovarajućom metodom i sredstvima treninga mogu unaprijediti i imati pozitivan transfer na samu igru. Prilikom programiranja kondicijske pripreme najviše pažnje treba posvetiti onim sposobnostima o kojima ovisi uspjeh u igri. Za kondicijsku pripremu faktorska struktura nogometa daje posebno važne informacije koje govore o hijerarhijski definiranim motoričkim, funkcionalnim i morfološkim karakteristikama o kojima ovisi uspjeh u igri. Faktorska struktura u nogometu definirana je sa pet motoričkih sposobnosti, gdje se najviše pažnje pridaje izdržljivosti, brzini, snazi, koordinaciji i fleksibilnosti.
Izdržljivost je, kao jedna od najvažnijih sposobnosti u nogometu, sposobnost sportaša da opterećenje određenog intenziteta održava što dulje. Razlikujemo aerobnu i anaerobnu izdržljivost. S obzirom na strukture kretanja u nogometu potrebno je razviti aciklički oblik aerobne izdržljivosti prema poziciji u igri. U kondicijskoj pripremi izdržljivost je bitna na svim pozicijama u igri, a osobito kod srednjih centralnih napadača/obrambenih igrača. Igrači na toj poziciji moraju cijelo vrijeme biti u pokretu pa je trening aerobnog tipa dominantan pri njihovoj fizičkoj pripremi. Aerobnim treningom niskog intenziteta izdržljivost se povećava, a treningom visokog intenziteta dopunjava (Sporiš, 2002). Anaerobna ili brzinska izdržljivosti predstavlja sposobnost igrača da maksimalni intenzitet rada održi što duže vremena (30 – 45 sekundi). Igrači moraju posjedovati određeni nivo aerobne izdržljivosti da bi bili u stanju podnijeti napore brzinske izdržljivosti. Ova sposobnost značajna je za zadnje krilne napadače/obrambene igrače jer je njihov radijus kretanja duž krilnih linija terena u oba smjera. Snaga je sposobnost savladavanja raznih otpora u što kraćem vremenu. Nogometaš mora posjedovati visoki nivo koncentrične snage i umjerenu izometričku snagu, dok je ekscentrična snaga od manje važnosti (Sporiš, 2002.) U nogometu su izražene maksimalna i eksplozivna snaga te snažna izdržljivost. Maksimalna snaga podrazumijeva najveću silu koju mišić može ispoljiti. Bitna je kod vrlo intenzivnih aktivnosti, npr. kod ubrzanja, zaustavljanja, odraza i doskoka koji zahtijevaju proizvodnju velike sile te kod duel igre. Eksplozivna snaga omogućava nogometašu da da maksimalno ubrzanje vlastitom tijelu ili nekom predmetu. Manifestira se u sprintovima, skokovima i udarcu po lopti. Snažna izdržljivost je sposobnost igrača da u uvjetima umora ispoljava željenu mišićnu silu koja mu omogućava da u 90 minuta bude u stanju izvoditi sve nogometne aktivnosti. Iako je u većini slučajeva naglasak stavljen na dinamičku, ne treba zanemariti statičnu mišićnu izdržljivost određenih mišićnih regija, posebice trupa, koja je odgovorna za sigurnu izvedbu nogometnih aktivnosti (Marković i Bradić, 2008). Niti jedan od navedenih oblika jakosti nije potrebno razviti do maksimalnih granica. Snaga je važna za zadnje centralne napadače/obrambene igrače i prednje napadače/obrambene igrače zbog njihove stalne međusobne interakcije i zadaća u igri. 20 „Brzina je sposobnost brzog reagiranje i izvođenje jednog ili više pokreta, koji se ogleda u savladavanju što dužeg puta u što kraćem vremenu.“ (Milanović, 2013). Tijekom utakmice igrači izvedu mnogo aktivnosti gdje je brzina iznimno važna (npr. kod sprinta ili promjena smjera kretanja). Brzina je sa aspekta nogometne igre iznimno kompleksan pojam jer se sastoji od niza komponenata. „Trening jedne komponente znači i treniranje drugih. Zato treba svakoj komponenti podariti posebnu pažnju i trenirati je na drugačiji način.“ (Sporiš, Jovanović, Kubla, 2010). Za nogomet je najvažnija brzina sprinta koja u sebi sadrži veći broj raznih dimenzija brzine, od startne brzine frekvencije pokreta, brzine pojedinačnog pokreta do maksimalne brzine. Osim brzine sprinta u nogometu u kojem prevladavaju acikličke strukture kretanja potrebna je i brza promjena smjera kretanja. Kako navode Marković i Bradić (2008) taj se oblik manifestacije brzine naziva agilnost te omogućuje brzu reakciju, brzo mijenjanje pozicije tijela i njegovih dijelova te brzo i efikasno mijenjanje pravca kretanja u svim smjerovima sa loptom ili bez nje. Prema pozicijama u igri, brzina i njene varijante najviše su naglašene kod zadnjih centralnih napadača/obrambenih igrača i prednjih napadača/obrambenih igrača jer su prema zahtjevima u igri njihove strukture kretanja slične. Koordinacija je kako ističe Milanović (2013) sposobnost upravljanja pokretima cijelog tijela ili dijelova tijela, a očituje se brzom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka. Uspjeh u nogometu ovisi o visokoj razini koordinacije koja se očituj kako u aktivnostima s loptom tako i bez lopte. Prilikom izvedbe bilo jednostavnih ili složenih kretnji koordinacija je zastupljena u određenom postotku. Navedena sposobnost u nogometu igraču omogućuje brzinu, lakoću i preciznost izvedbe kompleksne tehničke i taktičke strukture u raznim uvjetima. Prema poziciji u igri koordinacija bi trebala biti jednako zastupljena na svim pozicijama jer dobra koordinacija rezultira dobrom tehničkom pripremljenošću. Fleksibilnost podrazumijeva kretanje jednog ili više zglobova u savladavanju određenog pokreta. Nogomet ne zahtjeva ekstremnu fleksibilnost jer pretjerana fleksibilnost u pojedinim zglobovima može za posljedicu imati nestabilnost zglobova, a povećava se i rizik od nastanka ozljede. Najpotrebnija je fleksibilnost donjih ekstremiteta (stopala, koljena i zglob kuka) i lumbalnog dijela kralježnice. Nedovoljna 21 fleksibilnost u navedenim zglobovima koči izvedbu određenih pokreta poput dodavanja, udarca po lopti te sprinta (Marković i Bradić, 2008). Sadržaje kondicijske pripreme čine sustavi motoričkih aktivnosti i nemotorička sredstva koja se primjenjuju tijekom treninga u skladu sa ciljevima kondicijske pripreme. Važno je voditi računa da se izbor trenažnih vježbi bazira na ciljevima treninga i razini kondicijske pripremljenosti
Nema komentara:
Objavi komentar